Hoće li Zagreb stići na vrijeme pripremiti svoju kandidaturu za Europsku prijestolnicu kulture i predati sve potrebne materijale do 17. travnja Ministarstvu kulture, pitanje je koje ovih dana bruji gradom, ponajviše zbog toga što se nagađa da se prekasno upustio u tu avanturu, a s druge strane ni aktualna politička i upravljačka situacija na razini Grada Zagreba ne ide mu baš u prilog

Tim povodom razgovarali smo sa Sanjom Cvjetko Jerković, ravnateljicom zagrebačkom projekta Europske prijestolnice kulture i predsjednicom Udruženja hrvatskih arhitekata, koja je sudjelovala, kako kaže, u organizaciji brojnih kongresa i hrvatskih nastupa na bijenalima gdje je stekla organizacijsko i upravljačko iskustvo.

Titulu Europske prijestolnice kulture dosad je nosilo 40 gradova, od Liverpoola i Dublina do Pečuha i Graza. U slučaju da Zagreb ponese tu titulu, što bi on time dobio?

Statistike kažu da se svaki uloženi euro vraća sa sedam do osam eura. Dobrobiti su višestruke, a društveni benefiti teško su mjerljivi. Kod svih je gradova zabilježeno da su građani pojačali osjećaj pripadnosti gradu, zatim je porastao osjećaj ponosa i brige prema okolišu, a velik pozitivni odjek imalo je umrežavanje na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Također, dogodio se značajan porast prihoda od turizma.

Koje bi kriterije Zagreb morao zadovoljiti da postane Europska prijestolnica kulture?

Svaki grad mora ispuniti šest kriterija koji bi trebali pridonijeti dugoročnoj strategiji razvoja grada, ali ne samo do 2020., nego barem do 2023. godine. U propozicijama je pojam kulture koncipiran u najširem značenju, odnosno, ne samo kao umjetnost, nego kao kultura življenja i ponašanja. Sam projekt EPK mora imati izrazitu europsku dimenziju što znači da moramo pokazati što smo mi naučili od Europe, a što Europa može naučiti od nas. Važno je reći da se to natjecanje ne temelji na pokazivanju vrlina i kvaliteta pojedinih gradova što znači da nije poželjno da se hvalimo, nego trebamo evidentirati naše probleme i kandidaturu prihvatiti kao izazov i mogućnost da postanemo bolji. Da bismo to postigli, moramo se bez straha konfrontirati s našim problemima i tabuima, kao što je primjerice učinio Linz, koji se konfrontirao sa svojom nacističkom prošlošću. Također, trebamo predložiti inovativne i kvalitetne kulturne i umjetničke sadržaje, pokazati sposobnost provedbe tih projekata i vidjeti njihov odjek, odnosno prikazati kako će oni utjecati na živote ljudi. Da bi se sve to postiglo, moramo surađivati s gradom i županijom, a istodobno ostaviti dovoljno slobode nezavisnim stručnjacima.

Zna se da su budžeti EPK varirali od 50 do 120 milijuna eura, ovisno o veličini projekta, primjerice, aktualni belgijski grad Mons ima budžet od 70 milijuna eura. Najavljeno je da će Zagreb u ovoj godini potrošiti milijun kuna. Koji će Zagreb imati budžet i kako će se moći nositi s troškovima? I može li se u potpunosti osloniti na europske fondove?

Ne možemo i ne smijemo. Možemo maksimalno 60 posto planiranih sredstava dobiti iz fondova EU-a. Primjerice, kod srednje ambicioznog programa od 50 milijuna eura kakav bi imao Zagreb, od 20 do 30 posto ide iz državnog proračuna, odnosno, 10 milijuna eura, oko 30 milijuna bi trebalo doći od grada, a ostatak bi se trebao namaknuti iz privatnog sektora i županije. Naime, sve se više naglašava važnost samoodrživosti kulture. To znači da ne možemo u cijelosti računati na financiranje iz gradskih, županijskih ili državnih izvora, nego da moramo znati privući privatni kapital. Primjerice, naši gospodarstvenici u tome bi trebali vidjeti svoju priliku jer su gradovi s titulom EPK ambasadori svoje zemlje.

Piše: Nina Ožegović