Udubila se Duba Pelješka u kameni masiv čiju krunu drži visoki Sveti Ilija, pa onako malešna, tiha i pokisla, čeka svoje ljude. Kišno je, hladno. Ima li koga tamo? Malo misto, ribarsko i težačko, kojeg nema u turističkim kartama, bratimi se s prelijepim New Orleansom, ali ne zbog jazza, soula ili rockom koji dopire iz doline Mississippija, nego je posrijedi nešto puno tvrđe.

Oštrigama koje je ondje desetljećima uzgajala kolonija Dubjana Amerikana. Dvije velike katastrofe, uragan Katrina i izlijevanje nafte BP-a, uništile su im kuće i uzgajališta školjaka, a onda ih je zazeblo oko srca pa su u starom kraju počeli graditi impresivne nove kuće s ogromnim terasama koje su krcate ljudi samo ljeti. U Dubi koja zimi broji tek dvadesetak stanovnika, a po popisu pedesetak, svakog je dana naš vodič, trpanjski pošćer Željko Belin Kiks (54). Više od petnaest godina nosi on onu boršu.

- Moj je okrug cijela općina Trpanj, a to je ravno 84 kilometra, samo do Dube ima skoro petnaest. Sve ja to obiđem na tomosu, kozi, nema do njega.

- Onda su kuverte pune dolori?

- Nekad je tako bilo, sad dolaze samo računi, ali mislim da nema dana kad u Dubu ne stigne kakvo pismo. Samo nema više svijeta, mogo bi ih sve nabrojit evo sad odma... E ovo su vam naše čuvene plaže – Divna s ovim škojićem, pa Perna, onda ide Dubska plaža i tamo dalje je Jezero, pravo boćato jezero uz more. Oće ovo dugo trajat, nisam ručao...

- Po ure najviše.

- Volim ti ja naš kraj i ljude. Na Fejsbuku sam objesio trideset iljada fotografija sa svih naših događanja pa su me istaknuli ko čudo. Sad ima i preko četrdeset, jer ja škljocam sve što se događa, ne ko ovaj tvoj umjetnik, pet, šest slika, pa odma u novine...

Kroz ponistru stare kuće gledaju nas barba Ante Petrović (85), jedan od najpoznatijih dubskih ribara, a to u bitno ribarskome mistu nije mala stvar, i supruga mu Danica (77).

Kako žive?

- Bogatunski, uplaćivali smo poljoprivrednu pensiju i imam 644 kune, a Danica dvi kune više od mene.

- O, pa s tin šoldima se može lipo živit?

- A je, je, bio sam i dvi godine u Americi... Ne triba nam puno, cili život san na moru, malo vinogradi, masline, nismo ni navikli na više. A da je više, ne bi bilo loše...

- Ko curica sam svaki dan išla na Svetoga Iliju, s kozama i ovcama gori pa doli, to je 961 metar brda. Naš Ilija uvik ima kapu od oblaka, vazda vuče kišu - dodaje teta Danica.

- Nego, barba Ante, što vam se čini od ovoga zakona da boduli i primorci više ne mogu bacit bokun mriže u more i izvadit večeru?

- Ne pitajte. Kad se sitim koliko sam se na moru izradio, a sada i da mogu, ne smijem... Ovako ja gledam: s Talijanima sam moga poć na more, nisu nam branili ni Nijemci ni Englezi, ni Pavelić ni komunisti. A sada došli ovi naši pa zabranili kilo ribe da izvadim! Pa mogli su bar stavit svaki drugi dan, par-nepar, kako je bilo za vožnju auta nekad, mogli su sto stvari, a ne svijetu zabranit izać na more.

Nego, znate što ja mislim: nemaju oni pojma o nama, niti su nas ikad što pitali, niti znaju kako se živi na moru - ljuti se stari ribar, koji nam je otkrio i otkud Dubi na kraju svijeta tako veliki kameni lukobran.

- Prvo je Frane Josip napravio malešan. A onda je iza rata u Dubo došo stari Ivo Ribar. I mi napravili veliku večeru, najeli ga i napili, pusti cipli bataši su se ispekli, a o našem vinu što da ti pričam. I pita on na kraju nas: “A što bi vama trebalo, što može narodna vlast za vas napravit?” Mi ko iz topa: “Duži mul, nema mjesta za barke!” “Dobro, ne brigajte se.”

Kad eto za sedam dana inžinjera. Izmjerili, ubrzo izgradili, eno mula i danas tamo. Tako se ćuti što narodu treba. Dođi među ljude i pitaj kako je. Nisam ja lud za onima, ali samo kažem kako je bilo. A sad oni iz kancelarije nama kroje sudbinu - objasnio je barba u par riječi ono što u Saboru ne čuješ u deset godina.

Marija Tereza i Frane Josip

Niz glavnu dubsku aveniju koja vodi pored crkve, vika, klapanje para mokru tišinu. Tapa-tapa-tapa, vuče se traktorić krcat sijenom, a na njemu poput kapetana navigaje Kristo Murina (47), viče ko s mosta: livo, livo, ajde, ajme, sve će past.

- Neće!

- Oće, pada, stoooj... - zapelo sijeno u uskoj kaleti, a Kristo pomahnitao, neće za novine da se slika: - Pa sad ste me došli zajebavat?! Neman ja vrimena, vidiš i sam kako je!

- A di goniš tu slamu?

- Iman par... Ma bježi, nemam vremena, bjež. Ajdeeee, kreni, paziii - ode traktor niz blato.

Ali kad neće Kristo, govorit oće mu zakonita, Kristina (39), koja je ujedno i jedina političarka iz Dube, na visokoj funkciji zamjenice načelnika Trpnja.

- Pa kako?

- Oni pitali, ja rekla “ajde”. Ljudi me izabrali, eto. Nema ti tu politike, nego život natjera, mora neko i iz Dube bit.

- Pa što možete učinit za Dubu?

- Tila sam ti reć... Što god pitaš, nema para. I znam da nema, otkud soldi? A možemo li štogod drugo govorit?

- Sva dubska dica su u vašoj kući?

- Jes, moje troje; Marija Tereza...

-... Frane Josip...

- Nije, ne zbunjujte me. Ona ima šesnaest, Domenika ima četrnajst, a Berislav jedanaest - nabraja Kristina, koja dužnost političarke i doslovno shvaća kao službu narodu: one bez auta preveze do likara, donese lijekove iz Trpnja kome treba, danju i noću taksira, na nju i njezina Kristu se može računati. Njihovo obiteljsko blago je u štali, moramo to vidjeti, drže ovčice i koze, jedini na Pelješcu imaju i stado buša, autohtonih dalmatinskih goveda, za koja bi od države trebali dobivati potporu.

- Ahahaaha, da potporu! Što je to?

Ajmo vidit buše. Pao je mrak, ono sijeno je unutra, ali Kristo još odnekud viče. Puteljkom do pojate klizimo po glibu i balegi. Zavlačimo se.

- Male su, tristotinjak kila. Daju četiri-pet litara mlika. Ali su za ove naše terene, škrte, s malo paše. Otporne su na bolesti i sušu. A vidi što su dobre ko curice. Malo zvrkaste, ima jedna što samo gleda kakav škerac napravit, al možeš ih jašit - pozira Kristina s jednom šarovitom. Ime smo joj zaboravili.

Kako do koje obitelji svratimo, iz svake nam se netko pridruži, sad nas je već lijepa grupica. Pošćer Kiks vodi nas do porta i sad već šotovoće grinta kako nije obidva, a nadao se da ćemo ostati samo pola sata. E, nije to pljuni pa prilipi, u Dubi smo rijetki svati. Dolje uz lungomare kuće do nebesa, s velikim verandama i širokim dvorima, sve obučene u kamen. Zovu ga, kako drugačije nego Beverly Hills.

To su kuće Amerikana, podigli su ih nakon što je New Orleans poharala Katrina, a prolivena natfa British Petrola potaracala kamenice, a oni dobili osiguranja. Pa su domaći onaj BP od naftne korporacije prekrstili u “Bog pomaže”.

- Ali nije to “Bog pomaže”. Teško su se naši Dubljani napatili u delti Mississippija, tegoban je posao uzgoja kamenica, i nije stalan. Prođu dani i dani kad stojiš doma i čekaš narudžbu. Onda s barkom na more, pa vadi, struži, čisti. Nije to ni neka velika zarada, iako je Louisiana najveći proizvođač oštriga u Americi. Tek se druga generacija, koja se tamo školovala, uspjela odmaknuti od teške rabote i imati bolji standard - objašnjava Vlaho Žegara (47), koji je malo u Dubi, a malo sa suprugom Žaninom i djecom u Dubrovniku.

- Bio sam dolje, otišao sam s osamnaest godina. U New Orleansu živi deset puta više Dubljana nego ovde, možda ih je i pet stotina. Katrina nam je zbrisala kuću, ništa nije ostalo. Najviše su postradali siromaški kvartovi, jer su bogatiji imali kuće na periferiji i na višem terenu. Bio sam u New Orleansu još jednom samo na dva tjedna, na ljetovanju, a i brat Ivo vratio se s obitelji.

- Kako su se Dubjani tamo uvatili baš kamenica, ovdje nisu to radili?

- Ne, u Dubi nema takve tradicije, a način na koji naši oko Stona uzgajaju totalno je drugačiji od američkog. Tamo su se naši stari zaista svi bavili oštrigama, ima bit da su došli prvi pa uvodili druge u posao, i tako je godinama ostalo - pretpostavlja Vlaho.

Pred kućama dubskoga Beverly Hillsa na kojima su sva svjetla pogašena, jer Dubjani Amerikani ovdje provode topliji dio godine, prekidamo Damira Slavića (55), koji u sumrak bada nešto ostima sa škrape po Zaportu.

- Gledam ima li koji smudut...

A Kiks se sjetio:

- Znate li da je fermavo vapor “Njegoš” na ovome mulu, pruga je išla iz Splita. Ma što Splita, iz Trsta! I kako je to onda moglo a danas ne može - čudi se i napominje:

- Glad me mori, ajmo ljudi doma, što ćemo po pustoj Dubi...

Žao nam je vodiča, ali stara je turistička izreka da je najbolji vodič gladan vodič. Ne gubi vrijeme na manje značajne stvari i koncentriran je na bitno i brzo. “Evo, druže, još pet minuta i gotovi smo. Ima li koji Amerikan zimi?”

- Ima Nikola i Alena. Ova lipa kuća uz more. Oni su došli za stalno lani - pomaže naš pošćerski vodič.
Kuc, kuc, drago nam je i tako to, u kući Nicholas (37), sve u kući novo i široko, američko, osim prastare fotografije prabake i pradida. Nikola je naš čovjek, rođen i odgojen u New Jerseyu, dok je supruga Alenna (37) iz New Orlansa.

Nije Duba na kraj svita

- A vaše prezime je?

- Škifić?

- Pa vi ste onda sa Zverinca!

- A?! Kako znate, to niko ne zna - zinuo Nicholas.

- E kad ne obilaze škoje, a ne znaju ni splitskoga profešura književnosti Borisa Škifića, takva zvir ne može bit nego sa Zverinca, učenici ga obožavaju, cila država ga zna. Ko ne zna Škifu...

- Aaa lipo onda. Što zanima vas?

- Pa, za početak, šta radite? Amerikanac sa Zverinca s troje dice u Dubi usrid zime?

- Ha-ha, pa živimo, ostvarili smo svoj san. Alenna i ja upoznali smo se na Mardi Gras, to su maškare, u New Orleansu, a naši su se roditelji poznavali i prije nego mi. Počeli smo hodit, zaručili se, a pir smo učinili u Dubrovnik, sad će bit deset godin. Kad je Katrina udrila, otišli smo iz New Orleansa, imali smo biznis u Teksasu.

Ali srce nas je vuklo ovde. Radimo za jednu američku firmu koja se bavi propagiranjem zdravoga života, a ima predstavništva u 94 zemlje, i sad smo tu. Ovde ti je druga stil života, dica su slobodna, idu na more kad oće, nema straha od auta... Kad imaš život u malo misto, ti imaš bake, tete, suside, prijatelje, a u Americi ne smiš dicu na ulici pustit. Tako. Priroda, more, mir u sebi, važno je da naša dica to nađu u djetinjstvu i ostat će in za cili život. Nikad to neće moći u velikom gradu. I možeš odavde pojti di oćeš, nije Duba na kraj svita.

- Nije ti dosadno?

- Ma ča? A vidi ih, s njima nikad nije dosadno - pokazuje put njihove trojke: Luke (8), Sofije (7) i Annalis (2). Oni su ustvari uduplali broj dubske dice. Uz Kristinino i Kristino troje još troje.

Alenna radi u Splitu, ali u Dubi je svaki čas:

- Govorili su nami Amerikani: lipo je u Hrvatskoj, ali politika ti je Bože sačuvaj! Ali nama se sve odjednom složilo, i posal i kuća, i u martu prošle godine smo doselili u Dubu. Naš je cilj nezavisnost i onda možemo živit bilo di, razumiš?

- Ajmo reć. Važno da ste sritni!

Pošćer će nan umrit od gladi. A Duba je sad najlipša. Možeš pribrojit sva svitla u mistu. Stala je kiša i sad od to malo žarulja svitlidu kuće i kale, nešpule i njuška Kristinoga pasa. E, i tiho je, Kriste se ne krivi više. Buše večeraju onu slamu. Iza leđa more piva serenadu. Zadubila se Duba u svoj zimski san.

Piše: Damir Šarac

Link na originalni članak