Tamo negdje krajem 70-ih godina jedna skupina mladih zagrebačkih studenata odlučila je provesti nekoliko ljetnih dana kampirajući na otoku Silbi, u šumovitoj uvali sv. Ante, dovoljno udaljenoj od mjesta i mještana da mogu uživati u nudizmu i samo njima zanimljivim zabavama, a opet dovoljno blizu prve trgovine i kafića.

Kamp se pretvorio u višemjesečni logor, stanovnici su se dnevno spontano izmjenjivali, teško je bilo otići iz tog rajskog mjesta, a stalni stanovnik ljetne komune bio je i Branimir Đoni Štulić.

Legenda kaže da su neke od najljepših pjesama njegove "Azre“ iz najizdašnijeg razdoblja benda nastale baš toga ljeta na Silbi.

Ta omladinska otkačena skupina bila je tek jedna u nizu prijašnjih i kasnijih koja je tragala za pravim mjestom za "pobjeći negdje...“ otkrila rajski otok Silbu, njegovu magiju koja se provlači kroz guste šume planike i crnike zbog kojeg je dobila epitet najšumovitijeg jadranskog otoka i nisku uvala i rtova koja se nanizala oko Silbe, stvarajući jedinstvenu, a opet raznoliku plažnu ponudu.

Obale Silbe nude i šljunčane oblutke i pješčana dječja zabavišta, ravne kamene ploče za prirodna sunčališta, ali i škrape za one koji baš žele biti potpuno nedostupni. Na Silbi je čak 16 registiranih plaža, a jedino po čemu su slične je more - neobično tirkizno i nekako gušće nego drugdje.

Silba osim osnovnog naziva koji je i stekao od latinske silve (šume) ima i čitav niz drugih epiteta: Vrata Dalmacije, jer se baš tu dijele Kvarnerić i dalmatinski arhipelag, Otok pješaka, jer su za sva vremena na Silbi zabranjeni automobili pa čak i motocikli, a ljeti i bicikli, ali je Silba i kontinent za sebe, otok koji živi nekim svojim drugačijim stilom, što zbog bogom dane prirode, što zbog svoje bogate povijesti kroz koje je uvijek ostala drugačija čak i od susjednih otoka.

Silba je kroz povijest mijenjala vlasnike, a najveći je procvat doživjela za vrijeme Mletačke Republike. Silba je na plovnom dužjadranskom putu, i onda i danas, pa su se vremenom Silbenjani (izborno oni kažu Sibenjani) ukrcavali na brodove kao mornari, kasnije kapetani, da bi na kraju i sami posjedovali vlastitu trgovačku flotu i – postali bogati.

Silbenske kuće i dvorovi građeni su u raskošnom stilu, opasani visokim zidovima, što i nije tipična otočna arhitektura, ali su na svom otoku gradili i štošta drugog, pogotovo crkve kojih je danas šest sačuvano. Ali, recimo, i 13-metarski toranj Toreto usred mjesta s kojeg puca vizura na sve strane Jadrana.

Mjesto se razvilo između "dva mora“, točnije između luka Mul na sjeveru i Žalić na jugu, udaljenih oko 700 metara, a sve do 2. svjetskog rata tu je funkcionirao pravi mali gradić sa svim potrebnim sadržajima, trgovinama, čitaonicom, čak je "Lloyd“ tu imao svoju ispostavu, gostionicom, mesnicom, frizerajem, tržnicom.

Poslijeratni odlazak stanovništva opustošio je Silbu, sve dok je sredinom prošlog stoljeća nisu otkrili turisti i nautičari te kontinentalci koji su tu počeli graditi vikendice. Svoj su mir, opijeni otokom, i za života i nakon smrti na mjesnom groblju pronašli slavni hrvatski kompozitori Bruno Bjelinski i Igor Kuljerić, na Silbi se odmara i u stalnoj postavi izlaže Marija Ujević, a i Rade Šerbedžija tu još uvijek ima vikendicu.

Danas na Silbi možete pronaći smještaj u stotinjak kuća preuređenih za turizam, sa sobama i apartmanima, pojest ćete u jednom od sedam restorana i konoba, a do Silbe možete doći lako – katamaranom jednom dnevno iz Zadra, ili trajektom također jednom dnevno iz Zadra ili Malog Lošinja.

Možda su baš rujan i listopad pravi mjeseci za otkrivanje Silbe. Više nema one gužve koju stvori i do četiri tisuće ljetnih i privremenih stanovnika, još uvijek je toplo, svi restorani rade, a krenuo je i lov na lignje kojih oko Silbe uvijek ima u izobilju.

Piše: Mario Vuksan
Link na originalni članak