Damir Gojanović prije pet godina krenuo je u avanturu s Medveščakom, s klubom koji je na računu imao 500 eura. Prvo je u Ledenu doveo EBEL ligu, a od ove sezone i drugu najjaču ligu svijeta, ruski KHL.

– Sada je svima normalno da nam dolaze SKA, CSKA, Dinamo, no prije pet godina samo bi luđak tvrdio da ćemo dvaput pobijediti najtrofejniji hokejski klub svijeta CSKA. To nisu normalne stvari, ali nama su se dogodile. Sada Rusima više nismo samo simpatičan mali klub, već nas doživljavaju kao ozbiljan klub. Čak su i ljubomorni što smo odmah u prvoj sezoni ušli u play-off. Bojao sam se da ne budemo kanta za napucavanje, no opustio sam se ubrzo shvativši koliko je momčad dobra. Na kraju je ova sezona bila lakša od bilo koje u EBEL-u. Nisu kasnile plaće, sve je organizacijski funkcioniralo kako treba... – kaže Gojanović.

Koliko je bilo teže nabaviti 10 milijuna eura za KHL nego milijun i pol eura za EBEL?

– Svake godine je borba, jer u Hrvatskoj postoji neki limit. Više ne postoji ozbiljna tvrtka kod nas u kojoj nismo bili. Danas sponzori ulaze u klubove jedino ako u tome na kraju imaju financijsku korist, morate ih znati privući. Hrvatski sponzori pokrivaju nam 50 posto budžeta, a ostatak ruski i međunarodni.

Zaslužujemo kategorizaciju

Uz sve ekonomske poteškoće i krizu u zemlji Medveščak posluje na tržišnim osnovama, bez značajnije pomoći grada i države.

– Uvijek smo razmišljali na način da sponzore tražimo na tržištu, a ne da ovisimo o pomoći države i grada kao neki drugi klubovi. Mi smo izašli iz tog socijalističkog poimanja sporta, shvatili smo da je sport istovremeno i biznis. Kod nas su mnogi klubovi još naučeni da država nešto mora dati, a zašto bi morala! – kaže Gojanović.

U Zagrebu postoji 10-ak klubova koji dobivaju više gradskih sredstava od Medveščaka, čak i neki drugoligaši poput NK Zagreba, a medvjedi još nisu kategorizirani u vrhunski sport iako igraju u drugoj po snazi hokejskoj ligi svijeta. Što o tome mislite?

– Zaslužili smo kategorizaciju vrhunskog zagrebačkog kluba, siguran sam da imamo mjesto među tih 10-ak klubova. Nadam se da će nas ubrzo uvrstiti.

Često vas etiketiraju kao jednog od najboljih sportskih menadžera u Hrvatskoj, imponira li vam to?

– U hokeju me vodi isključivo ljubav, tu zaluđenost sam povezao sa stvarima koje sam naučio iz poslovnog svijeta i to je zasad dobitna formula. No, kažem, nije Medveščak samo Damir Gojanović, puno je tu drugih ljudi.

Biste li prihvatili funkciju u Dinamu, Ciboni, CO Zagrebu?

- Ja sam i dijete tih klubova, volim ih, no sigurno nikada ne bih prihvatio funkciju u njima... Nisam ja sportski profesionalac, predsjednik Medveščaka sam isključivo zbog ljubavi prema hokeju.

Možete li od projekta Medveščaka zarađivati?

– Od Medveščaka ne mogu zarađivati, naprotiv, u ovih pet godina mogao sam biti samo u minusu. No, otvorio sam neke poslovne kontakte preko KHL-a, što možda u budućnosti mogu poslovno iskoristiti. Ovo je na neki način moja ulaznica u taj sloj društva. Mislim da nije dobro ulaziti u sportski projekt s ciljem da se na njemu obogatite, ne smije se gledati privatni, već opći interes – rekao je Gojanović i nastavio na istu temu:

– Mogao sam kupiti najbolji ferrari, kuću na Pantovčaku ili financirati prvih godinu dana u EBEL-u. Odabrao sam ovo treće. U početku sam riskirao, jer da nije prošlo, na kraju bih izbrojio svoj novac i platio dugove, te rekao zbogom. Svi koji ozbiljno krenu u neki klub moraju na početku biti spremni uložiti svoj novac.

Kako gledate na budućnost Medveščaka? Vidite li sebe i dugoročno na čelu zagrebačkog kluba?

– Posao je stresan, ne samo zbog financija već i rezultata, jer nitko ne želi gledati gubitničku momčad. Zato ću se jednog dana sigurno zasititi svega, pa želim napraviti klub koji će moći funkcionirati i bez mene na čelnoj poziciji, da ne propadne kada ja odem.

Dinamova škola mi je uzor

Kakvo je vaše stajalište o privatizaciji kluba?

– Doći će vrijeme da je privatizacija nužna. I to nije loše, to je danas svjetski sveprisutan model u sportu. Pojave li se jednog dana neki ruski ili američki investitori s velikim budžetom, zašto im ne bismo dali klub u ruke? Naravno, pod nekim uvjetima, morali bi poštovati pravila funkcioniranja koja bismo mi postavili. Primjerice, da se klub ne smije seliti iz Zagreba i tome slično.

Kako komentirate želju generacije 1997. da uđe u Dinamo?

– U dobrim sam odnosima sa svim tim dečkima, ali ne bih se htio miješati u te sukobe. Nije to moj interes. No, za suradnju sa svim zagrebačkim klubovima sam uvijek. Oni nas mogu pitati za savjet kad god žele, a i mi želimo kopirati neke stvari od njih. Primjerice, želio bih da Medveščak ima omladinsku školu poput one Dinamove...

Gradu i državi vraćamo promocijom

Medveščak je primjer kluba koji funkcionira na tržišnim osnovama, a ne na državnim jaslama.

– Tako smo u startu postavili klub. No, uveliko nam pomaže i grad Zagreb, pogotovu nam je pomogao uoči početka sezone. U gradskoj dvorani uredili su nam svlačionice, uveli videosustav. Tako su na dobitku svi koji koriste dvoranu. Iskreno, to je trošak koji bismo sami teško pokrili, zato hvala Gradu. No, smatram da i Medveščak vraća zajednici, promovirali smo Zagreb, Hrvatsku, naš turizam. Ovo je i projekt grada, države, jer da promoviram samo sebe onda bi se klub zvao Damir Gojanović, a ne Medveščak Zagreb.

Medveščak je neosporno sportsko čudo, projekt koji je vratio hokejsku publiku u dvorane, no dosta je i onih koji zamjeraju da Medveščak nije gotovo ništa pridonio napretku hrvatskog hokeja i igrača.

– Nije točno da Medveščak nije donio ništa hrvatskom hokeju. Popularizirali smo sport i zaslužni smo što su sve škole hokeja pune, te što se hokej vratio na sportsku scenu. No, ne mogu ja sam razvijati nacionalni hokej, morali bi se pojaviti i još neki lideri. Koje opet ne mogu ja probuditi iz zimskog sna, moraju se sami trgnuti. Trebamo sagraditi barem još jednu dvoranu, pregovarat ćemo s Gradom, ići korak po korak. Da bih imao snage sve to sam napraviti, trebao bih imati još dva Damira uz sebe. Ali, nažalost, ja to nemam.

Piše: Karlo Ledinski