Na Autobusnom kolodvoru gužva kao u srcu sezone, kao da je putnicima netko zaboravio javiti da polako teče zadnja subota u kolovozu, da školska godina samo što nije počela, da je veliki broj ljudi već zaboravio kako godišnji odmor izgleda.

Ne i ekipa mladaca iz Australije, pred njima je još barem mjesec dana uživanja na našoj obali.

– Stigli smo, naravno, avionom, pa smo do Splita došli vlakom, obišli smo vaše otoke jedrilicom i sada autobusom idemo put Dubrovnika – kroz smijeh nam sva prijevozna sredstva nabraja Mag (19).

– Putovanje autobusom danas se razlikuje od putovanja prije par godina. Danas imate Wi Fi, klimatizaciju, a ni cijena nije zanemariva – dodaje prijatelj joj Jack (19).

Rado bi Maddy, Tom, India i Elly do dubrovačkog bisera poletjeli, ali cijena je ta koja ih je dovela na kolodvor. Kako ekipa od nepunih 20 godina uspije sama sebi isfinancirati dva mjeseca putovanja Europom, čudimo se mi.

– Jednostavno! Prije sedam mjeseci smo završili sa školovanjem, radili smo svi i evo nas, ruksak na ramena i obilazak kako ste rekli – Europe, s tom razlikom da smo od cijele “stare dame” odabrali samo Hrvatsku – kaže Tom.

– I na kraju smo se najduže zadržali u vašem gradu, divan je, jednostavno divan – stidljivo će India, a nama drago.

I dok naši mladi gosti “sve svoje sa sobom nose”, oni kojima autobus polazi nešto kasnije koriste priliku da obiđu centar grada, umjesto da čekaju, zato ostavljaju svoje torbe i ruksake u garderobi, pa doznajemo da je po komadu sat vremena čuvanja bagaja pet punih kuna, a svaki idući sat još kunu i pol.

Nije toliko skupo, kad računaš da si slobodan ko ptica šetajući gradom. No, kada si prisiljen ipak umjesto šetnje - čekati svoje vozilo, tada je najbolja stvar na svijetu sjesti na kolodvorski štekat, u kafić, i na miru popiti sokić, dok ti je autobus “na oku”.

– Mladi ljudi čekaju vanka, nemaju love, a stariji su naviknuli čekati u tišini i miru, tako da je velika fluktuacija, a malen inkas – veli nam gazda.

– Sve jezike govorimo – smije se Nensi Rogošić, pa nam odaje tajnu:

– Najčešće je piće: puno vode s ledom.

Od njenog kafića smo odšetali do šaltera za informacije i doznali kako bi Turistička zajednica mogla i morala proširiti svoju ponudu.

– Pitaju me turisti najčešće ono što sa mojim poslom veze nema – ističe gospođa na info punktu Autobusnog kolodvora.

– Gdje im je apartman, kako do centra grada, gdje dobro pojesti, gdje popiti, stoga bi bilo pametno da Turistička zajednica iduće sezone promisli dobro i baš ovdje doda svoj info centar – predlaže ona, a prijedlog posve na mjestu, dodajemo mi.

I dok pokušavamo doznati brojke – koliko je putnika prošetalo ove sezone kroz naš kolodvor – upoznajemo Jarana. Ime mu je Marijan Markelić, u rukama mu alat i radi baš ono što “Ćubi radi u onoj seriji”. Pomaža kome treba. Uhvatili smo ga taman nakon što je svrsi vratio polomljenu bravu u objektu.

– Ima posla! Pokvare se vrata, brava, triba svitla prominit, tu je Jaran za sve – kaže nam, a mi doznajemo kako je samo ovoga ljeta pronašao i vratio na desetke izgubljenih novčanika, mobitela.

Upoznali smo i Borisa Tokića, on s rukama punih dnevnih novina veli kako posao kolportera i nije više što je nekad bio:

– Svi drljaju po mobitelima! A kad traže novine, traže “Slobodnu”, šta jes-jes – tvrdi Boris.

Kad je ono sagrađen Autobusni kolodvor? Negdje 1968. godine. Kažu nam oni koji znaju, pa si mi uzimamo za pravo dodati kako je vrijeme za promjene, da se taj prvi susret turista s našim gradom uglancati i srediti. Premda, ono par sati što smo tamo proveli, priznajemo, upoznali smo zanimljive ljude. Možda da i vi svratite, onako za zabavu?

Link na originalni članak