O tkriće egzotičnih mediteranskih krajolika i razvoj turizma na tzv. Austrijskoj rivijeri usko su povezani s razvojem željezničkog prometa i parobrodskih linija koje su približile jadransku obalu najbližim emitivnim tržištima. Nakon pionirskih marketinških napora Austrijskog Lloyda, koji je 1833. uveo prve parobrodske dužobalne pruge i animirao europske putopisce (od Charlesa Yriartea do Hermanna Bahra) da kroz popularnu publicistiku promoviraju slikovite primorske krajeve, i posebno po uspostavljanju željezničke veze Beča s tršćanskom lukom 1856. godine, 1873. s Matuljima, odnosno Rijekom te 1876. s Pulom, Austrijanci počinju hodočastiti na Jadran.

  Udruženim nastojanjima državnih agencija i poduzetnika vizionara, koji su razvijali temelje prometne i turističke infrastrukture u Opatiji, Portorožu, Lošinju i na Brijunima, dok su liječnici otkrivali blagodati morskih i zračnih kupelji, a entuzijasti poput Josefa Stradnera, pokretanjem specijaliziranih publikacija znatiželjnoj publici otkrivali i promovirali središnjoj Europi najbliži Mediteran, nastajao je austrijski pandan popularnoj francuskoj i talijanskoj rivijeri. O tome dojmljivo svjedoči izložba »Austrijska rivijera – Beč otkriva more« (Österreichische Riviera – Wien entdeckt das Meer) Wien Museuma, koja ovih dana privlači brojnu publiku, podsjećajući na zlatno razdoblje zdravstvenog i kupališnog turizma u Opatiji i na Brijunima i uspješno budeći nostalgiju Austrijanaca za omiljenim jadranskih odredištima.

Vlakom, kao u carska vremena
– Bečani imaju osoban odnos i ugodna sjećanja na odmor na Jadranu, iako su im danas dostupna i puno dalja odredišta, poput Mallorce ili Sejšela, ističe direktor Bečkog muzeja Wolfgang Kos. I sam se prisjeća prvih poslijeratnih ljetovanja na našem moru, kada su cijele obitelji na put kretale vlakom, kao nekad u carska vremena.

   Uoči Prvog svjetskog rata, na vrhuncu razvoja Austrijske rivijere, vlakom se od Beča do Istre putovalo dvanaestak sati (pa su i gosti na Brijune stizali nakon ugodne noćne vožnje vlakom). Danas je put nekoliko puta kraći i automobilom se na more stiže već za par sati. No ne samo iz tog razloga, Austrijanci su vjerni gosti brojnih hrvatskih destinacija: dosta njih, osim prijateljskih odnosa s domaćinima, na Jadranu posjeduje i vlastitu kuću, vikendicu ili jedrilicu.

   Izložba postavljena u Wien Museumu na Karlsplatzu u formi kružne rute kroz prostor i vrijeme, uz mnoštvo raritetnih izložaka, pripovijeda o ključnom razdoblju modernizacije, industrijalizacije i demokratizacije putovanja, koje je Austrijancima otkrilo more, a stanovništvu jadranskog priobalja donijelo ubrzani razvoj. S posjetiteljima izložbe »krećemo« tako vlakom prema Jadranu, gdje osim tri velika lučka grada: Trsta, Pule i Rijeke, kroz umjetničke prikaze primorskih pejsaža, plakate, mape i vodiče, prve fotografije, pa i filmove, »posjećujemo« popularne turističke destinacije: od Grada, Portoroža, Opatije, Lošinja i Brijuna, i dalje Lloydovim parobrodima duž dalmatinske obale do Splita, Hvara, Visa, Dubrovnika i Kotora.

   Opatija, koja ove godine slavi 170 godina razvoja turizma, posebno je detaljno obrađena. Arhitektonskim skicama, planovima, rijetkim fotografijama i atraktivnim plakatima Stephanie Glax (kćerke direktora opatijskog ljetovališta), prikazan je razvoj turističke infrastrukture popularnog središta Austrijske rivijere: vila, lječilišta, šetnica i plaža, uz zanimljiv pregled dojmova slavnih gostiju.

Zdravstveni i kulturni turizam
Liječnici su hvalili blagotvorno terapijsko djelovanje blage mediteranske klime, aerosola i morskih kupki na iscrpljeni organizam, pa su među prvim gostima Austrijske rivijere bili oboljeli od plućnih i srčanih bolesti. Zimski odmor na Jadranu, u počecima razvoja modernog turizma, bio je povlastica aristokracije, posebno članova carske obitelji, koji su čestim posjetima ujedno i popularizirali omiljene destinacije: od dvorca Miramare preko Lošinja, do Opatije i Brijuna. Već nekoliko desetljeća kasnije popularan postaje ljetni odmor s kupanjem u moru, a brojni pripadnici srednje klase masovno koloniziraju austrijski jug.

   U primorskim i otočnim gradićima nastajale su prve lječilišne kolonije: u Opatiji su građeni odmarališni kompleksi; na Lošinju su sanatoriji za plućne bolesti uređeni u starim vilama lošinjskih kapetana, a prvi »Grand Hotel« na Rabu bio je bivša patricijska palača. I dok su primarni razlozi putovanja na sjeverni Jadran i Kvarner bili zdravstveni, u Dalmaciji se razvijao kulturni turizam: drevnim pomorskim rutama, u modernoj verziji Lloydovim parobrodom, u Zadar, Split i Dubrovnik putovali su ljubitelji starina, u potrazi za mediteranskom egzotikom na južnim granicama Carstva.

   U funkciji promocije turističko-lječilišne ponude na Jadranu i poticanja razvoja prometne infrastrukture bile su, uz brojne putopise i vodiče, i prve turističke novine u Istri – »Österreichische Riviera Zeitung« – koje su počele izlaziti u Puli 1904., kao i magazin »Adria«, ambiciozan izdavački projekt publicista i entuzijasta Josefa Stradnera, koji je austrijskoj publici predstavio kulturu jadranskog priobalja i zaleđa, zalažući se ujedno za integralni (danas bismo rekli »održivi«) razvoj tadašnjeg austrijskog primorja.

Pula glavna luka i elitni Brijuni
Likovnim ilustracijama pitoresknih mediteranskih krajolika i arheološke baštine pridružuju se u drugom dijelu izložbe vrijedni kulturno-povijesni i etnografski prilozi: rezultati terenskih istraživanja bogatstva narodnih običaja, nošnji, nakita i predmeta svakodnevne uporabe trebali su pokazati multikulturno »jedinstvo u različitosti« Austrijskog Carstva. Dokumentirano je i nastajanje prvih muzejskih zbirki na Jadranu i razvoj arheološke i etnografske struke, koji su bili posljedica utjecaja razvoja turizma na multidisciplinarna istraživanja dotad nepoznatih krajeva.

   Na izložbi su prikazani i rijetki primjerci brijunskih novina »Brioni Insel Zeitung«, kao i publikacije koje su analizirale gospodarski i prometni potencijal istarskih luka, poput monografije »Brioni – Medolino. Grundlagen und Entwicklungsziele der österreichisch-ungarischen Monarchie« Karla Brockhausena iz 1906., svojevrsne feasibility studije koja se ozbiljno bavila Kupelwieserovom idejom o pretvaranju Medulina u glavnu trgovačku luku koja bi spajala Istru s Dalmacijom.

   Posebnu pažnju posjetitelja privlači finalni dio izložbe, posvećen vizionarskom projektu bečkog industrijalca Paula Kupelwiesera, koji je 1893. godine kupio zapušteno malarično otočje i u sljedećih 20 godina transformirao ga u elitnu destinaciju opremljenu vrhunskim tehnološkim inovacijama (od eksperimentalnog suzbijanja malarije, prvog broda na dizel pogon u svijetu, aklimatizacijske stanice za berlinski zoološki vrt i inkubatora za nojeve, do prvog bazena s grijanom vodom na Mediteranu).

   Kupelwieserovo otočno carstvo prikazano je kao prototip modernog luksuznog resorta s klupskim karakterom, za razliku od talijanskog Grada, kao ranog primjera destinacije masovnog obiteljskog turizma. Razvoj Brijuna kao elitne destinacije bio je usko povezan s važnom funkcijom susjedne Pule, koja je 1850. izabrana za glavnu austrijsku ratnu luku.

   Izložbu zaključuje ilustrirani prilog o velikoj Jadranskoj izložbi (Adria-Austellung) iz 1913., koja je prije 100 godina postavljena u bečkom Prateru, kao impozantni tematski park s modelom Austrijske rivijere u malom. Ambiciozne planove njenih organizatora pokvario je, međutim, početak Prvog svjetskog rata, ali impresivni promotivni projekt i današnjim posjetiteljima svakako omogućuje simbolični pregled turističkog i kulturnog prostora k.u.k. Rivijere, kojega su entuzijastični kustosi Wien Museuma tako uspješno predstavili austrijskoj i europskoj javnosti.

Piše: Nataša Urošević