Iskusnim turističkim novinarima FIJET-a život nije lak. Odmah nakon čarobnog Trakošćana, naoštrili su nova pera, gigabajtima napunili fotoaparate i uputili se u Lepoglavu kako bi se uvjerili u ljepotu glasovite lepoglavske čipke, divili se freskama Ivana Rangera, obišli crkvu Marijina uznesenja na nebo te vidjeli jedini hrvatski vulkan Gaveznicu.
Ne treba zaboraviti ni poznati zatvor – Kaznionicu u Lepoglavi jer je gotovo nemoguće proći tim gradićem, a da u oči ne upadnu visoke zidine s reflektorima toga zdanja u kojem su dane provodili i maršal Tito, Franjo Tuđman i Moša Pijade. Tu je u pritvoru bio i kardinal Alojzije Stepinac, a kroz zanimljivu povijest grada i župe detaljno nas je proveo župnik, monsinjor Andrija Kišiček. Poznate su osobe tamnovale u kaznionici koja je u 18. stoljeća preuređena iz samostana.
Kameni vrh
Gaveznica – Kameni vrh, brdo je izgrađeno od stijena andezita i trag je vulkanske aktivnosti u geološkoj povijesti Hrvatskog zagorja. Nekadašnji brežuljak Kameni vrh (373 metra) danas je golema rupa napuštenog kamenoloma što izgledom podsjeća na grotlo nekadašnjeg vulkana. Tu su lepoglavski zatvorenici gotovo pola stoljeća vadili vulkansku stijenu andezit, čvrstu i pogodnu za cestovne podloge. Gaveznica nije samo fosilni vulkan već i arheološko nalazište jer su na vrhu brijega pronađeni ostatci pretpovijesnog naselja kasnobrončanog doba. Ono što žene vole zove se poludragi kamen ahat. Po kemijskom je sastavu kvarc i odlikuje se posebnom bojom koju mu daje neizmjerna raznolikost građe slojeva i njihovih boja, pa su mu ljudi nadjenuli različita dodatna imena kao npr. čipkasti ahat. Onaj lepoglavski nastao je u šupljinama i pukotinama andezita i njegovo stvaranje tisuću je godina dug proces taloženja sloj po sloj i tek kad se prepili pokazuje punu ljepotu. To je područje zaštićeno od 18. ožujka 1998. kao šesti geološki spomenik prirode u Hrvatskoj, iako nema značaja za komercijalnu eksploataciju poludragog kamena već predstavlja znanstvenu, obrazovnu i turističku znamenitost. Nakon traženja ahata, bilo je vrijeme za Lepoglavu. Taj idiličan gradić u srcu Zagorja smještan je između planine Ivanščice i Ravne gore uz korito rijeke Bednje. Grad je osebujne povijesti, a prvi se put spominje 1399., a dolaskom pavlina i gradnjom crkve 1400. pretvara se u zipku znanosti, umjetnosti, kulture i školstva. Još je puno toga ispričao monsinjor Kišiček, ali svi su zapamtili da 1503. počinje s radom prva javna gimnazija u Hrvatskoj, a slijedi otvaranje Filozofskog fakulteta i prvog hrvatskog sveučilišta. Čipka je posebnost Lepoglave i okolice, a svoj je procvat doživjela krajem 19. stoljeća zahvaljujući Zlati pl. Šufflay koja ju je oplemenila narodnim ornamentom, a kasniji i Danici Brossler koja lepoglavskoj čipki dodaje barokne elemente i daje joj oblik kakav ona ima i danas. Ta je čipka 1937. nagrađena zlatnom medaljom u Parizu, 1939. brončanom u Berlinu, 2009. dobila je Zlatni orden čipke u Estoniji, a 2011. na čipkarskom festivalu u ruskoj Vologdi bila je prva. Od 2009. uvrštena je na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine. Veliku slavu Lepoglavi dali su pavlini (bijeli fratri), katolički crkveni red koji je u početku bio pustinjački, a onda samostanski. Promicali su znanost, gradili samostane i crkve i otvarali učilišta. Najpoznatiji među pavlinima bio je Ivan Belostenec, autor latinsko-hrvatskog i hrvatsko-latinskog enciklopedijskog rječnika Gazophylaciuma.
Ukusni medenjaci
Nakon razgledanja Kulturnog centra u Lepoglavi financiranog sredstvima EU-a, nakratko su se novinari upoznali s Licitarstvom Slavica i Slavicom Gladović čiji je obrt također potpomogao EU te kušali ukusne medenjake i divili se licitarskim srcima.
Sati su prolazili, a trebalo je krenuti put Klenovnika. Dvorac Klenovnik jedan je je od najvećih dvoraca u Hrvatskoj. Današnja građevina podignuta je oko 1616. godine, sudeći prema latinskom natpisu u unutrašnjem dvorištu, koji između ostalog kaže: Nek' stoji dom taj dok mrav ne ispije more i kornjača ne obiđe svijetom. Investitor je bio grof Ivan II. Drašković. Dvorac se dugo gradio, a dovršen je tek 1667. godine gradnjom sjeveroistočnoga krila. Objekt je građen kao četverokut, s arkadama prema dvorištu (kasnije zazidanima). Izvorno je imao 90 soba i 365 prozora. Od 1925. do 1927. godine dvorac je adaptiran i nadograđen za potrebe plućne bolnice, prema projektu zagrebačkog arhitekta Huga Ehrlicha. Tom su prilikom nadograđena još dva krila, a neprimjerena namjena Bolnice za plućne bolesti i TBC u ovom vrijednom dvorcu funkcionira i danas. Prema sljedećem odredištu prolazili smo Marijinim putem u Klenovniku uz obnovljenih 15 postaja Marijina puta do kapele sv. Volfganga u Vukovoju postavljenih 1672., a obnovljenih do 2014. godine.
Suncokret ruralnog turizma
Dok je dvorac uskom cesticom ostajao iza nas, novinari su se približavali središtu svijeta. Naravno, u sumrak je nakon teškog rada i ugodnog razgledanja znamenitosti trebalo malo i sjesti i odmoriti se. Dočekala ih je purica s mlincima i raca (patka), pitka graševina koja je zvala na još te štrukli sa sirom, makom i jabukama u Izletištu i etnoselu Grešna pilnica (Grešni podrum) vlasnika Izidora Gladovića-Žige. Tamo smo otvorili vrata raja, baš kao što piše na ulazu u restoran, a podrum je poznati i po tome što je prošle godine dobio Suncokret ruralnog turizma Hrvatske u kategoriji OPG-a. Nalazi se u selu Bezeki, a izuzetno gostoljubivi domaćin potrudio se da na razne načine dočara i opravda ime Grešnog podruma. To se posebno svidjelo novinarkama FIJET-a, dok su novinari u međuvremenu kušali isto tako grešno vino ili razgledavali etnokuću opremljenu u autohtonom starinskom stilu staru više od dvjesta godina. Restaurirana je i preuređena u etnomuzej s postavom kuhinje, sobe i crne kuhinje s etnografskom zbirkom. Teško je bilo propustiti i stari drveni sjenik koji je mnoge podsjećao na djetinjstvo i razne vratolomije i iskustva, a posebice stara drvena preša i pribor za vinograde s početka 20. stoljeća. U Grešnom se podrumu višednevno turističko putovanje fijetovaca i završilo. Lepoglava i Klenovnik imaju što ponuditi zaljubljenicima u kontinentalni turizam pa je zato sve više gostiju iz susjedne Slovenije. Možda upravo ovaj članak pomogne da te destinacije više ne budu neotkrivene već da ih sve više posjećuju i gosti Slavonije i Baranje. I svi bi bili sretni.

Piše: Slobodan Kadić