Do prije Domovinskog rata Karanac je bio “obično” baranjsko selo, uvijek lijepo uređeno, poznato po mjesnom NK Poletu, dvjema crkvama, DVD-u, kirbajskim proslavama...
Uoči Domovinskog rata u njemu je sagrađena pravoslavna crkva, za koju su donaciju dali svi mještani. A nakon mirne reintegracije Karanac živi nekim novim životom, prepunim elana, ali usko vezanim uz povijest i nekadašnji način života. Prvo je baranjsko etnoselo, a za njega se, sigurno je, zna diljem Hrvatske, pa i šire.
No, vratimo se dublje u povijest. Ovo selo znakovitog imena, pišu povjesničari i dobri poznavatelji, prvi se put spominje 1357. godine pod imenom Karancs, u darovnici ugarskog kralja Ljudevita iz dinastije Anžuvinaca, koji su vladali Ugarskom 40 godina, od 1342. do 1382. godine. Imao je tadašnji Karancs čak i status kraljevskog sela, koje je bilo darovano vlastelinu Besenyő Györgyu. Od 1390. do 1428. godine izdane su od ugarskog kralja Žigmunda tri darovnice kojima je mjesto Karanac darovao odanim vlastelinima na korištenje i upravljanje imanjem. Postoje i dvije darovnice, iz 1468. i 1474. godine, koje je “parafirao” ugarski kralj Matija Korvin, a u kojima se više ne spominje kao kraljevo selo, nego kao grad (vár) pod imenom Karancs-vár. Povjesničari kažu kako se Karancs-vár u ono vrijeme nalazio zapadno od današnjeg sela i bio je opkoljen šancima. U njemu je bila rezidencija vlastelina Janosa Pongraca, kojem je ovaj grad bio darovan darovnicom iz 1474. godine. Dok je Baranja, od 1526. do 1687. godine, bila pod Turcima, na prostorima današnjeg Karanca bila su tri sela: Arki, Rév i Karanča. Selo Arki nalazilo se u dolini, sjeverozapadno od današnjeg sela, na kojoj su danas plantaže vinograda. Rév je, pak, bio smješten u današnjem ataru prema selu Kozarcu, dok je Karanča, najveće od ta tri sela, imalo 81 domaćinstvo.
BURNA POVIJEST
Poslije odlaska Turaka, Karanac je 1700. godine pripao darđanskom vlastelinstvu Đule Veteranija, sinu poginulog generala austrijske vojske Fridrika Veteranija. Njihovi potomci prodali su vlastelinstvo grofu Nepomuku Esterháziju, a on se zadužio te mu je imanje dospjelo pod “sekvestar”. Njegov sin Kázmér često je pravio izlete u dolini Hunjor, koja se nalazi u brdu iznad Karanca. On je 1779. dao sagraditi u selu kapelu, koja je 1830. godine proširena u crkvu. To je današnja katolička crkva koja je popravljana 1878. godine i posvećena svetom Donatu. Kázmér je, ipak, bio prisiljen prodati vlastelinstvo. Kupio ga je vojvoda Georg Vilosh Schamburg von Lippe, čiji ga je sin Adolf , 1916. godine, prodao mađarskoj agrarnoj i rentnoj banci u Budimpešti. Dio je to bogate i burne karanačke povijesti, ali ni približno sve što se događalo u tom selu. Malo ljudi, primjerice, zna da je u njemu 1905. godine zabilježena prva serijska proizvodnja kulena. Ovi “prinčevi klanja” nastajali su u mesarskom obrtu Geze Borbaša. Pratio je stari Borbaš događanja na tržištu i prehrambenoj industriji u to vrijeme, te prema uzoru na salame koje su se proizvodile u Mađarskoj (južnoj Ugarskoj) započeo proizvodnju takozvanog panonskog kulena, preteče današnjeg baranjskog kulena. Upravo stoga je jedno vrijeme živjela ideja da se u Karancu, u beljskoj zgradi koja je nekada bila u vlasništvu Nandora Elversza, otvori kuća baranjskog kulena. No sve je ostalo samo na ideji, a od kuće, za sada ni “k”.
Imao je Karanac i hotel, kažu na mjestu današnjeg Društvenog doma, a možda upravo u hotelu, na Valentinovo davne 1892. godine, Jožef Činoš, Mozeš Kasap, Ištvan Ledo, Kalman Weninger i Ištvan Kiralj, imenovani su u, sada bi se reklo, Upravni odbor novoosnovanog Dobrovoljnog vatrogasnog društva Karanac. Od tada do današnjih dana prošlo je više od 120 godina, pa se karanački DVD s pravom može uvrstiti među najstarije, ali i najaktivnije te najmnogobrojnije u Baranji. I dandanas se mještani Karanca prisjećaju velikog nevremena osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su upravo članovi DVD-a spasili selo od potopa, a sve do regulacije oborinskih voda s obližnje Banske kose svake su godine aktivno sudjelovali u borbama s vodenom (i blatnom) stihijom.
Sviđalo se to nekomu ili ne, život je u sadašnji Karanac udahnuo - turizam. Kontinentalni. Upravo brojna gastro-zabavna događanja, ukusna autohtona hrana i druge aktivnosti, Karancu daju štih po kojem je sada nadaleko poznat. Iako je gostionica bilo i prije rata (Karčika, Heka, Pero...), sve je započelo Baranjskom kućom, restoranom koji je 2003. godine “utemeljio” Vladimir Škrobo - Bajo. Na pomalo blesav upit zašto je to učinio, odgovara: “Zato što sam se, kao razvojačeni branitelj, htio zaposliti.” I ne samo sebe, dodaje, nego suprugu i djecu. Sada zapošljava 12 ljudi, ima smještajne kapacitete, uzgaja organsko povrće i u sklopu “Akademije blata” gradi pravu pravcatu kuću od blata.
SVE ZA GOSTE
Burza kavanskih pjevača, brojna zanimljiva događanja, svirka “garavih momaka” i slične atrakcije, samo su djelić onoga zbog čega rijeke ljudi dolaze, i vraćaju se, u Karanac. U Baranjsku kuću, u kojoj ih na trpezi čeka poprilično osebujan meni poput “pijane svinje” (punjenog svinjskog lungića), “veselog Baranjca” (svinjetina s povrćem) ili sličnih etno-gastro vratolomija kao što je “som koji jede žabe” (perkelt)... A nakon uživanja u hrani i pjesmi, sukladno željama, gosti mogu prileći kod Čaruge ili Andrije Čordaša, odmoriti se u “društvu” Đuke Begovića, Stipe Zvonara ili, pak, Ive Kolara. Nazivi su to soba u “hacijendi” pionira baranjskog turizma, Denisa Sklepića.
- Gostu želimo dočarati život kakav je ovdje bio nekada, bez mnogo modernih primjesa. Sigurno da nam nije cilj voditi ih kroz blato i prašinu, nego im na blago moderniji način predočiti polagani ritam sela - priča Sklepić, objašnjavajući da svaka soba u sebi nosi nešto od osobe po kojoj se zove.
Onaj tko spava u zadnjoj, Čaruginoj sobi, kaže, mora čuti lavež pasa jer je Čaruga uvijek bio negdje na rubu sela. Gosti koji su prenoćili u sobi Mađarske kraljevske pošte, nastavlja, kunu se da tijekom noći čuju ti-ti-ta, zvuk nekadašnjeg telegrafa. “Možda je to stoga što je u toj sobi početkom 20. stoljeća zaista bio ured Mađarske kraljevske pošte”, kaže Sklepić.
Ima Karanac još sadržaja i smještajnih kapaciteta. Karanački Mlinačekov smještajni kapacitet “Kukuriku”, primjerice, nastao je davno prije vladajuće koalicije, a bajkovito je i u “Ivici i Marici”, u vlasništvu obitelji Piljić. Vjerovali li ili ne, u Karancu su i “Tri mudraca”. Nije, doduše, riječ o Gašparu, Melkioru i Baltazaru, nego o seljačkom domaćinstvu - izletištu, u vlasništvu Ričarda Apela - Rikija. Raj za hedoniste, avanturiste, gurmane...
Nalazi se u Karancu i “Vila Baranja”, ali i ostali ne toliko poznati, ali ugodni smještajni kapaciteti. Karanac, točnije “poljana” ispred mjesne katoličke crkve, svakog je godišnjeg doba mjesto održavanja nadaleko poznatih karanačkih vašara. Proljetni, zimski i ostali, nalaze se u katalozima brojnih touroperatera. Kako i ne bi kada se samo na karanačkim vašarima može natjecati u topljenju čvaraka ili kuhanju jela od krumpira. Imate li poveću slaninu, čuvajte je jer je dio vašara rezerviran i za proglašenje naj(teže)veće slanine. Posljednji vašar “izrodio” je i rekordan primjerak, 56 kilograma tešku “kraljicu pušnice”, koju je u Karanac donio Matija Marković iz Baranjskog Petrovog Sela. Na vašarima se može naći za svakoga ponešto, od bogatog izbora domaćih delicija, preko zimnica i povrtno-mesnih delicija obitelji Bošnjak, pa sve do suvenira “made in Ovčar”. U posljednje vrijeme pojavila se još jedna manifestacija, Karanački pijac mali, koji u vlastitim prostorijama organizira TK Lav.
Bogatstvo Karanca je i multikulturalnost. U selu su tri crkve, katolička, pravoslavna i kalvinska, dakle u njemu zajednički, bez većih nesuglasica, žive Hrvati, Mađari, Srbi, Nijemci... Zajedničko svim mještanima je ljubav prema svom selu za koje vole reći kako se smjestilo - u srcu Baranje. Ne treba mnogo dvojiti. Put pod noge, i pravac Karanac, u baranjsko etnoselo znakovitog imena. Nećete se razočarati. Čekaju vas vrijedni i ljubazni mještani, prekrasno uređene ulice koje odišu nekim drugim vremenima...

Piše: Ivica Getto