Vijesti o nasukavanjima, sudarima i drugim havarijama na moru redovite su skoro na tjednoj razini ovog ljeta. Meteorološki ćudljiva godina najbolje je pokazala kolika je razina sigurnosti u hrvatskom Jadranu, kao i manjkavosti u sustavu u kojem je tjedan dana tečaja bez ikakve prakse dovoljno da bi se upravljalo skupim jahtama.

- Brodovi su iz godine u godinu sve jednostavniji za upravljanje zbog napretka tehnologije. S druge strane, Jadran je ćudljivo i varljivo more, lako iznenadi, a ove se godine zbog promjenjivog vremena to događalo i dva do tri puta tjedno – pojašnjava Šime Stipaničev, naš poznati skiper koji u biografiji ima i napomenu da je sam preplovio Atlantik.

Stipaničev je ujedno i instruktor u britanskom “Royal Yachting Association”, stoga je teško da možemo imati sugovornika s boljim referencijama za razgovor o moru i jedrenju.

- Turistima koji ovamo dolaze na jedrenje Jadran je izazov, vrsta aktivnog odmora. Često prve godine unajme skipera, a onda pomisle da je lako upravljati brodom, da bi to mogli i sami. No, nisu svjesni da nemaju potrebni instinkt za Jadran, ne znaju gdje će se skloniti, a većina je brevete, odnosno dozvole, dobila bez dana prakse na moru. Da budem iskren, kod nas je brevet još najlakše i dobiti, dovoljan je kratki tečaj koji ne uključuje provjeru sposobnosti. Tečajevi se za turiste organiziraju čak i skupno, bez dana prakse na moru. Primjerice, da bi postao instruktor, meni u Britaniji nisu bile dovoljne referencije koje sam imao, svejedno sam morao proći provjeru na moru - kaže Stipaničev.

Manjak meteoradara

Kretanje jadranskih nevera, napominje Stipaničev, može se prilično precizno pratiti uz pomoć meteoradara i karte munja, te bi se svatko s osnovnim znanjem trebao moći na vrijeme skloniti na sigurno. No, dodaje naš sugovornik, većina ljudi koji ljeti unajmljuju brodove time uopće ne barata. Dodatni je problem što naša strana Jadrana još uvijek nije sasvim pokrivena meteoradarima, za razliku od Slovenije i Italije.

- To je sličan problem kao što ga ima Gorska služba spašavanja, koji tijekom ljeta stalno spašavaju turiste koji se upute u planine bez ikakve pripreme. Ljudi se opuste, steknu lažno samopouzdanje. Ne znam je li ih uopće itko upozori na to da je na moru oprez uvijek prva stvar, da treba biti realan i ploviti u skladu sa svojim mogućnostima - ističe Stipaničev.

Slobodan Banašin iz Udruge skipera Jadrana također kao osnovni problem vidi činjenicu da za kormilo skupih velikih jahti mogu stati ljudi s tečajem od tjedan dana, bez dana prakse na moru.

- Onome tko zna kakvo je stanje na moru, uopće nije čudno što se događa sa svakim pogoršanjem vremena. Kod nas nitko ne utvrđuje realnu vrijednost skipera, nemamo realnu kategorizaciju, pa se ljudima bez ikakva iskustva u ruke predaje imovina velike vrijednosti. No, očito je da to nikome ne smeta, od vlasnika brodova, države do osiguravajućih društava - veli Banašin, dodajući kako bi se problem mogao riješiti samo na višem nivou, a i za to bi trebalo dosta vremena.

Edukacijski centar

- Mi smo imali u planu osnovati jedan edukacijski centar, odnosno skiperski kamp, u kojemu bi se provela određena kategorizacija skipera, i dobilo uvjerenje o kvaliteti skipera s odrađenom praksom i provjerom sposobnosti. Na taj način bi se i na tržištu reguliralo pitanje cijene, jer ne može svaki skiper vrijediti isto - kaže Banašin.

Sve dok to možda jednom ne zaživi, i dalje će se svaka nevera na Jadranu u službama za spašavanje čekati sa zebnjom.

Kako stanje na moru izgleda iz prve ruke, ispričao nam je jedan iskusni skiper, uz uvjet da ostane anoniman. Angažirala ga je skupina stranaca koji su unajmili više brodova. Uvjet čarter kompanije bio je da moraju uzeti barem jednog profesionalnog skipera.

- Uništili su me. Svi su imali nekakve dozvole za upravljanje brodom, ali bez dana provedenog na moru. Nisu znali ni vezat brod, tako da san svaki put kad smo pristajali mora prvo vezat svoj brod, a onda se gumenjakon pribacivat na ostale i vezat ih jedan po jedan. Jedan od njih se iša vezat sam, pa je s dignutin jedrima uletija u porat, skoro je porazbija sve brodove na vezu. Navečer bi se ukrcali u gumenjake, jurcali okolo, dok in jednu večer nije ispa motor s gumenjaka u more. Da ne spominjen da bi se redovito nalili i onako pijani tili jedrit. Ni sad ne znan kako niko nije poginija – prepričao nam skiper svoje morske traume.

Piše: Marijo Kavain
Link na originalni članak