Puljanka Barbara Dorić, predsjednica Uprave Agencije za ugljikovodike, posljednjih je mjeseci neprekidno u javnom fokusu. Raspisivanje međunarodnog natječaja za istraživanje plina i nafte u Jadranu te dodjela koncesija zainteresiranim ulagačima, pobudili su veliki javni interes, kao i recentna "pobuna" estradnih umjetnika i ekoloških aktivista zbog svega toga. U intervjuu za naš list Barbara Dorić otvoreno je objasnila zašto u istraživanju podmorja ne vidi problem.

- Kako komentirate najnovije kritike protiv "bušenja Jadrana" koje su krenule kada su dozvole međunarodnim konzorcijima već izdane, ali i kad su se izbori približili?

- Iskreno, malo me čudi da se zadnjih par mjeseci počela stvarati percepcija kao da se netko jučer sjetio da će sutra bušiti Jadran. Kada smo primjerice prošle godine najavili prvo javno nadmetanje za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika u Jadranu koje je medijski bilo popraćeno u cijeloj zemlji, kritike nisu bile negativne, a zabrinutosti ekoloških udruga nije bilo za razliku od danas. Istina je da su nam u tom vremenu prvi put pristupili predstavnici jedne ekološke udruge, ali nikada nisu odgovorili na naš prijedlog termina sastanka kako bi ih informirali o svim potezima, pitanjima i aktivnostima vezanih uz projekt.

- Možda su skori izbori razbuktali ekološku svijest djela građana?

- Ne bih komentirala činjenicu da smo u predizbornoj godini, ali primjećujem da su mnogi u politici prvi put "otkrili" da postoje istraživanje i eksploatacija ugljikovodika u Hrvatskoj te tu temu pokušavaju iskoristiti na dnevnopolitičkoj razini. Ovaj projekt nije projekt jednog ministarstva, jedne Vlade, niti jedne politike. Radi se o dugoročnom strateškom projektu za Republiku Hrvatsku.

- Ipak, što reći građanima, onima koji žive uz more, a strah ih je naftaške budućnosti?

- Imamo prisutan i iskreni strah jednog dijela građana. Taj strah je razumljiv. Radi se o ljudima koji zajedno sa svojim okruženjem žive od gospodarskih djelatnosti za koje smatraju da potencijalno mogu biti ugrožene realizacijom ovog projekta. Neznanje uzrokovano dosadašnjom nekomunikacijom ostavilo je velik trag. Ne samo da naši turistički konkurenti imaju aktivne primjere suživota i paralelnog razvoja industrije ugljikovodika i turizma nego je takav primjer upravo Hrvatska, a najizraženiji primjer je upravo desetljetna eksploatacija u Sjevernom Jadranu.

- Vađenje plina iz podmorja u nas traje već nekoliko desetljeća?

- U Hrvatskoj se, u Jadranu, plin istražuje i proizvodi više od 40 godina. Mi već dvije godine intenzivno radimo na ovom projektu na način da bi potaknuli nove investicije u istraživanje i eksploataciju ugljikovodika s obzirom da je od 2007. godine proizvodnja ugljikovodika u Hrvatskoj pala u prosjeku za 30 posto. Novi koncept istraživanja i eksploatacije ugljikovodika postavili smo na način da osigura značajne koristi s aspekta naknada za državu, što ranije nije bio slučaj. Podigli smo kriterije zaštite okoliša i sigurnosti na najvišu razinu upravo da niti u jednom trenutku ove aktivnosti ne bi imale negativnog utjecaja, kako na okoliš, tako i na bilo koju drugu gospodarsku granu. Zadnje dvije godine, kada se osmislio novi koncept u skladu s EU direktivama i najboljim svjetskim praksama, i kada se krenulo u njegovu implementaciju, apsolutno se svaki korak komunicirao javno na sve moguće načine.

- U izjavi za Hinu spomenuli ste da "neki dižu paniku". Radi li se tu o politici ili o možda i nesvjesnom radu za određene poslovne lobije, recimo za uvoznike nafte i plina?

- Meni je to stvarno teško reći i ne želim se baviti nikakvim "teorijama zavjera". Istina je da zbunjuje što se baš sada, u trenutku kada smo praktički uspješno realizirali važan dio projekta koji dugoročno može osigurati nove količine nafte i/ili plina, a svjesni smo pada proizvodnje tih energenata u Hrvatskoj, pojedinci "dižu paniku". Postavlja se logično pitanje gdje su bili zadnjih 40 godina i zašto baš sada? Sada, kada se sve može isto kao i ranije samo po puno kompleksnijim procedurama sigurnosti i zaštite okoliša i uz besprijekorno strogi nadzor. Panika se diže na način da se stvara percepcija uništenja našeg mora, pa mi već sada imamo ozbiljna zagađenja mora i brojne rizike oko kojih nitko ne diže paniku.

- Imate li primjer koji to potvrđuje?

- Navest ću samo jedna primjer, a to je da godišnje kroz naš dio Jadrana prođe u prosjeku 4.000 tankera od kojih polovica ide u naše luke, a ostatak u Kopar i Trst. Ti tankeri prema podacima Europske komisije i Joint Research centra za razdoblje od 1999. do 2002. u Jadranu u prosjeku naprave 250 izljeva nafte godišnje, a površina naftne mrlje koja pritom nastane veličine je kao tri površine otoka Cresa.

- Što će biti ako nafte i(li) plina na nekoj lokaciji ima dovoljno za komercijalno bušenje?

- Tada se kreće pod određenim uvjetima, pravilima i dozvolama sa samom eksploatacijom. Tu je bitno napomenuti da i istražno bušenje traje u prosjeku dva mjeseca, što dovodi do zaključka da u pet godina istraživanja u moru imamo samo četiri mjeseca određenih radova, a ostalo su studije, odnosno uredski posao.

- Nekoliko ste puta javno napomenuli da se Jadran istražuje već četrdesetak godina. Jesu li današnja istraživanja, za koja su izdane dozvole, riskantnija od prethodnih?

- Ne, neusporedivo su manje riskantna. Upravo je to meni osobno malo apsurdno u cijelom ovom projektu. Ovako strogi kriteriji i standardi su prvi puta sada implementirani i ako se i ranije nikada ništa nije dogodilo kada su sigurnosni standardi bili puno niži, a i sama tehnologija na puno nižoj razini, nema razloga da se bilo što negativno sada dogodi. Govorimo o maksimalno 10 novih istražnih bušotina, a u našem dijelu Jadrana ih je do sad izbušeno 133 i nisu negativno utjecale na turizam niti ostale gospodarske grane. U tom smo periodu postali jaka turistička destinacija, a sad smo pravila još znatno postrožili i uskladili s najvišim svjetskim standardima.

Piše: Dubravko Grakalić